Jeste li se ikada zapitali gdje žene i djeca odlaze kada više nemaju kome, kada je njihov dom postao izvor straha, umjesto sigurnosti? Možda ste čuli za nešto što se zove „Sigurna kuća“, ali šta to zaista znači? Ovo je priča o tome šta Sigurna kuća zaista jeste. Priča o ljudima koji u njoj pokušavaju ponovo sastaviti svoj život, ali i o onima koji im u tome pomažu, ovo je priča o Sigurnoj kući Udruženja građana Budućnost u Modriči.
ŠTA JE SIGURNA KUĆA?
Formalno, Sigurna kuća je privremeno utočište za žene i djecu koji su pretrpjeli nasilje, najčešće fizičko i psihičko, ali i mnoge druge oblike nasilja poput ekonomskog ili seksualnog. Neformalno, mjesto gdje žene i djeca mogu da se sklone, da se liječe i da krenu život ispočetka uz podršku stručnog tima. Tokom ovih 25 godina rada mogli smo da čujemo i neke tačne informacije, ali i neke pretpostavke o tome šta je Sigurna kuća, a u narednim redovima osvrnućemo se na neke najčešće pretpostavke i mitove, koje ćemo sada objasniti:
“To je mjesto gdje idu žene koje su same krive.”
Nasilje se i dalje često posmatra kroz prizmu “šta je ona uradila” umjesto “zašto je neko vršio nasilje”. Istina je da niko nije kriv što trpi nasilje. Odgovornost je uvijek na onome koji čini nasilje.
“One tamo žive besplatno i fino se odmaraju.”
Ljudi ponekad misle da je to luksuzan smještaj i da korisnice “uživaju” bez ikakvih obaveza. Istina je da je boravak u Sigurnoj kući je težak emotivan proces. Žene su u traumi, rade na oporavku, traže posao, brinu o djeci, donose teške odluke…
“To su neobrazovane ili žene iz siromašnih porodica.”
Postoji uvjerenje da se nasilje dešava samo u “problematičnim” porodicama. Istina je da se nasilje dešava svuda – među obrazovanima, bogatima, javnim ličnostima, u „uglednim“ porodicama…
“Sigurna kuća je kao zatvor – ne smiješ napolje.”
Ljudi misle da su žene zaključane, bez kontakta sa vanjskim svijetom. Istina je da žene imaju slobodu kretanja, uz mjere sigurnosti. Nisu zatvorenice, već korisnice koje se oporavljaju i osnažuju.
“Sigurna kuća ima sve što joj treba – neka država to rješava.”
Postoji uvjerenje da je Sigurna kuća bogato finansirana i da nam ne treba dodatna pomoć. Istina je da Sigurna kuća funkcioniše zahvaljujući projektima, donacijama i ogromnom trudu zaposlenih. Često fali i osnovnog.
“Žene se vraćaju nasilniku – znači da pretjeruju.”
Ljudi osuđuju kad se žene vrate u vezu ili brak u kojem se desilo nasilje. Istina je da je to proces. Strah, finansijska zavisnost, ucjene, djeca… sve to utiče na odluke. Povratak nije poraz, već novi pokušaj da se pronađe snaga.
“Sigurna kuća? Aha, ‘javna kuća'…”
Neki ljudi, a nažalost najčešće muškarci, iz neznanja ili čak zlonamjerno, koriste ovu igru riječi da omalovaže žene koje se nalaze u Sigurnoj kući. A istina je da je Sigurna kuća mjesto gdje žene spašavaju svoj život. To je prostor iscjeljenja, zaštite i obnove. Ismijavanje takvog mjesta i žena koje su preživjele nasilje nije samo uvredljivo, nego i nasilno samo po sebi i puno govori o onome ko to izgovori.
KO SU OSOBE KOJE DOLAZE U SIGURNU KUĆU?
Najčešće su to žene sa djecom. Majke koje su godinama trpile šamare, prijetnje i ćutanje. Žene koje su godinama opravdavale nasilje ne bi li sačuvale porodicu, a neke su pobjegle nakon prve prijetnje, jer su znale da je to možda jedina prilika da spasu sebe i svoju djecu. Dolaze majke s bebama u naručju, djevojke koje su još u srednjoj školi i koje bježe od prisilnih brakova… Dolaze i starije žene koje su ćutale cijeli život, jer im je neko rekao da je šamar dio braka. A sa njima dolaze i djeca. Djeca koja su vidjela više nego što bi ikada smjela. Djeca koja su noću grlila igračke dok su slušala vriske kroz zidove. Djeca koja šute, vrište, crnom bojicom crtaju porodicu. Djeca koja misle da je sve njihova krivica. U Sigurnoj kući, oni dobijaju priliku da budu samo – djeca. Da crtaju, da se igraju, da uče, da se smiju. Da nauče da su vrijedni ljubavi i sigurnosti. Svaka žena koja pređe naš prag preživjela je nešto teško – ali nije slomljena. I svako dijete koje uđe s njom, nosi u sebi ogromnu snagu i potrebu da opet vjeruje. One su tihe heroine svakodnevnice. A oni – naši najhrabriji mali borci.
ŠTA ZAISTA ZNAČI PODRŠKA KOJU PRUŽA SIGURNA KUĆA?
Psihološka podrška znači da žena više nije sama sa svojim strahovima. Da ima nekoga ko će je slušati bez osuđivanja. Nekoga ko će je naučiti da ponovo vjeruje sebi, da razlikuje strah od odgovornosti, krivicu od tuge i da zna da nije “histerična” – nego preživjela.
Pravno savjetovanje znači da neko sjedi sa njom i prevodi joj sve ono što piše sitnim slovima. Pomaže joj da razumije svoja prava, da podnese prijavu, traži starateljstvo, riješi alimentaciju, dobije zaštitu. Da zna da nije sama pred institucijama.
Zdravstvena njega znači da neko primi ženu sa modricama i tišinom, ili bebu sa temperaturom. Da postoji neko ko vidi i fizičke i unutrašnje rane.
Pomoć u traženju posla i dokumentacije znači da neko ide sa njom po izvod, CIPS, ljekarsko… i stotinu drugih papira koji su joj potrebni da bi mogla iznajmiti stan, prijaviti dijete u školu, konkurisati za posao. Da neko sjedi sa njom dok piše prvu biografiju u životu.
Radionice osnaživanja znače da žena prvi put crta, piše, priča o sebi ne kao o žrtvi, nego kao o ženi koja može. Koja zna. Koja ima plan. Da se opet osjeti kao ona – nečija mama, ali i osoba sa snovima.
Radno-okupacione terapije znače da kroz kreativni rad – slikanje, šivenje, pravljenje nakita, kuvanje – žene izražavaju sve ono što godinama nisu mogle da kažu. I da u tim malim stvarima ponovo osjete vrijednost.
Podrška djeci u učenju i igri znači da djeca ne propuste školu ili vrtić zato što su u Sigurnoj kući. Da imaju kutak za igru, nekoga da im objasni zadaću, i prostor u kojem smiju biti djeca. Da ih neko zagrli kad noću plaču, jer znaju da je neko galamio na mamu.
Priprema za samostalan život znači da ih ne puštamo iz kuće sa torbom i “snađi se”. Znači da planiramo zajedno: gdje ćeš živjeti, kako plaćati račune, kome se obratiti, šta kad dođe teško. Znači da izlaze osnažene, a ne samo “puštene”.
KAKO IZGLEDA SVAKODNEVNI ŽIVOT U SIGURNOJ KUĆI?
Nijedan dan u Sigurnoj kući nije isti. Život ovdje zavisi od mnogo faktora , od toga koliko žena i djece trenutno boravi, od njihove životne situacije, od trenutne dinamike među korisnicama, pa i od vremenskih prilika. Jutra ponekad počinju tiho, uz miris čaja ili kafe. Nekada su bučna, djeca trče, smiju se ili se bude u suzama. Uglavnom, dan počinje doručkom i zajedničkim planiranjem aktivnosti. Svako ima svoje zaduženje, bilo da se radi o spremanju, odlasku na terapiju, pisanju domaće zadaće ili vođenju grupnih razgovora. Djeca crtaju, slažu kockice, igraju se, uče kako da budu djeca u sigurnom prostoru. Majke razgovaraju sa stručnim radnicama, uče kako da postave granice, kako da prepoznaju svoje potrebe, kako da se pripreme za ono što ih čeka nakon izlaska iz kuće. Danima se provlači tiha borba, ali i jasna struktura, pravila su jasna, uče se zajednički život, poštovanje i odgovornost. Djeci se govori da čekaju red, da dijele, da je glas njihove mame sada mirniji. Ponekad neko ispriča san koji prvi put nije bio noćna mora. Večeri su vrijeme za tišinu – za razgovore, crtane filmove, bajke pred spavanje. U Sigurnoj kući dani nisu laki, ali u njima ima nježnosti, podrške, tihe borbe. I mnogo malih pobjeda. Jedna riječ. Jedan zagrljaj. Jedno ne. Jedan osmijeh. To su naši najvažniji trenuci. Sve je to ono što niko osim stručnih radnika ne vidi i možda upravo zato ne može ni da razumije. Žene u Sigurnoj kući imaju obaveze, ali i terapiju, upravo da ne bi izgubile kontakt sa realnošću koja je čeka po povratku. Sigurna kuća je drugi dom traumatizovanoj žrtvi nasilja i prva sigurna stanica na kojoj izlazi iz voza zvanog nasilje.
KAKO SE FINANSIRAMO I KOJI SU NAŠI IZAZOVI?
Sigurna kuća funkcioniše zahvaljujući projektima, povremenim donacijama i ograničenoj podršci sistema. To znači da smo stalno u trci sa vremenom i sredstvima. Borimo se da obezbijedimo osnovne stvari: hranu, higijenu, odjeću, školski pribor za djecu. Neke dane razmišljamo da li ćemo imati dovoljno ičega. Nasilje ne bira vrijeme, datum ni budžetsku liniju. A mi ne biramo kome ćemo pomoći, jer svaka od njih zaslužuje sigurnost. Zato su naši najveći izazovi nevidljivi. Oni se ne vide spolja. Ne pišu se u velikim naslovima. Ali mi ih živimo svakog dana. I uprkos svemu, vrata su i dalje otvorena, jer znamo da iza svakih novih vrata stoji nečiji pokušaj da preživi. I da se spasi. I nas to drži i tjera da idemo napred.
ZAŠTO JE VAŽNO DA POSTOJIMO?
Zato što nijedna žena ne bi smjela da spava sa strahom. Zato što svako dijete zaslužuje da odrasta u domu gdje se ne boji koraka po hodniku. Zato što nasilje nikada nije “porodična stvar” koju treba prećutati. Zato što je osjećaj sigurnosti osnovno ljudsko pravo – a ne luksuz. Zato što oporavak počinje tek onda kada neko kaže: „Tu si. Nisi sama. Sad si na sigurnom.“ I zato što neko mora biti to mjesto. Mi biramo da budemo upravo to – mjesto gdje prestaje nasilje, a počinje život.
Sigurna kuća nisu samo zidovi. To su ljudi. Priče. Pružene ruke. To je prostor gdje nasilje staje, a život polako počinje ispočetka. Mjesto gdje se izgovara prvo “pomozi mi” i gdje to nikada ne ostane bez odgovora.
Vama koji ste godinama unazad bili uz nas, kroz donaciju, riječ podrške, podijeljenu objavu, paket za žene ili djecu, ponekad i samo tiho razumijevanje, veliko hvala. Radovali smo se svakoj vašoj pomoći, jer bilo je trenutaka kada je upravo ta – djelovala kao posljednja.
Drago nam je kada osjetimo da ste prepoznali značaj našeg rada. To nije samo podrška nama, kao timu. To je poruka ženama koje su prošle kroz vrata Sigurne kuće da nisu zaboravljene. Da vrijede. Da neko misli na njih.