Trauma nije uvijek samo lično iskustvo. Nekada nosimo teret događaja koji nisu bili naši, ali su oblikovali naše porodice, odnose i pogled na svijet. O tome govori pojam transgeneracijski prenos traume – kada se neizražene, neizgovorene i neprerađene traume prenose sa jedne generacije na drugu, često nevidljivo, kroz obrasce ponašanja, emocionalne reakcije i porodične dinamike.
Šta je transgeneracijski prenos traume?
Transgeneracijski prenos traume odnosi se na prenošenje emocionalnih rana, iskustava nasilja, strahova i uvjerenja sa roditelja na djecu – najčešće nesvjesno. Djeca tako odrastaju u atmosferi u kojoj postoji stalna napetost, osjećaj krivice, potreba da „ne uznemire“ odrasle, ili osjećaj da moraju da budu „dobri“ kako bi sve bilo u redu. Trauma može biti posljedica rata, porodičnog nasilja, siromaštva, gubitaka, ali i duboko ukorijenjenih društvenih nepravdi.
Kako se trauma prenosi i kako se manifestuje?
Kod odraslih, trauma se može manifestovati kroz poteškoće u uspostavljanju bliskih odnosa, kontrolu emocija, osjećaj praznine, nesigurnost ili potrebu za pretjeranom kontrolom. Kod djece, trauma često “progovara” kroz ponašanje – povlačenje, agresiju, poteškoće u učenju, pretjeranu odgovornost ili strah od greške.
Bez otvorenog razgovora i svjesnog pristupa, trauma ostaje nevidljiva, ali moćna. Zato je važno raditi na njenom prepoznavanju i razgradnji, posebno kroz rani rad sa djecom, koja još uvijek imaju priliku da izgrade drugačije obrasce – zasnovane na sigurnosti, poštovanju i emocionalnoj pismenosti.
Zašto je važno razgovarati sa djecom o traumi?
Djeca su i svjedoci i nosioci porodičnih i društvenih narativa. Ako ih ne naučimo da prepoznaju, imenuju i izraze svoja osjećanja, trauma se može nastaviti kao šapat koji oblikuje njihove izbore i odnose. Rad sa djecom na ovim temama ne znači da ih izlažemo težini odraslih problema – naprotiv, učimo ih kako da postave granice, kako da osjete svoje emocije, kako da razumiju razliku između zdrave i nezdrave komunikacije i kako da izgrade lični unutrašnji osjećaj sigurnosti.
Kako mi to radimo sa učenicima?
U okviru radionica sa učenicima osmih i devetih razreda, bavimo smo se ključnim pitanjima koja se tiču svakog djeteta – ali i svake odrasle osobe, koja je nekada bila dijete. Govorimo o emocijama, vrstama nasilja, postavljanju ličnih granica i o tome kako zajedno možemo (iz)graditi sigurno društvo.
Zajedno sa djecom, kreirali smo poruke – i za odrasle i za njih same. Poruke koje podsjećaju da trauma ne mora da se nastavi, da imaju pravo da govore, da ih se čuje i da budu sigurni.
To je prvi korak ka stvaranju generacije koja ne nosi tuđe terete kao svoje, već gradi temelje boljeg i zdravijeg društva, a na čemu Udruženje građana “Budućnost” radi od početka ove godine kroz projekat “Muški centar Modriča: Korak bliže ka rodnoj transformaciji”, finansiran od strane organizacije Iamaneh Švajcarska.
